Lijep uzlet hrvatske filologije

Hrvatsko glagoljaštvo velika je tema (i) hrvatske filologije još od vremena kada je ta filologija  u okviru slavistike počela hvatati korak s romanistikom i germanistikom i kada su joj smjer određivali Franjo Rački i Vatroslav Jagić, prvi posebice obogaćujući povijesne, a drugi jezikoslovne spoznaje. U žarištu njihova istraživanja i istraživanja njihovih sljedbenika bili su počeci pismenosti ostvareni glagoljicom na hrvatskom tlu i njihova veza s općeslavenskom (staroslavenskom) pismenošću sve tamo do 16. stoljeća i u tim su se okvirima kretala paleoslavistička/paleokroatistička istraživanja sve do naših dana.

No hrvatsko je glagoljaštvo trajalo i nakon toga vremena pa se počelo govoriti i pisati o „novoj i novijoj“ povijesti toga hrvatskoga kulturnoga fenomena, dakle o tekstovima ostvarenima glagoljicom od 16. do 20. stoljeća (pojednostavljeno rečeno). Prvi i malobrojni istraživači toga glagoljičnoga odsječka morali su se baviti priređivanjem i transliteracijom tekstova te pisanjem predgovora za temeljna izdanja, dakle bavili su se temeljnim poslovima, a nedostajali su nam specijalistički radovi svih usmjerenja: tekstološki, književnopovijesni, jezikoslovni, lingvistički, liturgijski, kulturološki u širem smislu riječi. Ovih smo dana dobili novu knjigu koja nastoji svojim filološkim, i drukčijim studijama popuniti neke od praznina koje smo spomenuli.

Najstarija hrvatsko-glagoljična početnica

Knjiga se zove Odabrane teme iz nove i novije povijesti hrvatskoga glagoljaštva, a autori su joj Vera Blažević Krezić, docentica na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Osijeku, i Mirko Mišković, svećenik i član redovničke franjevačke provincije  trećoredaca glagoljaša na zagrebačkom Ksaveru. Ustanove na kojima autori rade zajednički su izdale knjigu. U njoj su radovi poredani po starosti tekstova o kojima se govori, tj. od onoga koji obrađuje najstarije hrvatskoglagoljske početnice, dakle bavi se 16. stoljećem, pa do teksta koji govori o prepisci između Ivana Berčića i Dragutina Antuna Parčića, dakle bavi se 19. stoljećem. Neki od tekstova posve su novi, neki su malo ili znatno prerađene inačice ranije objavljenih radova.

Izd. Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša, Zagreb, Osijek–Zagreb, 2025.

Knjiga počinje tekstovima o najstarijim hrvatskim početnicama, prvo onim Mirka Miškovića o najstarijoj (iz 1527. godine), u kojem autor već dijelom naslova „između udžbenika osnovne pismenosti i programatskih filoloških djela“ pokazuje do čega mu je najviše stalo, tj. želi pokazati da početnica nije samo pomoć u ovladavanju temeljnom pismenosti, nego da je pažljivom čitatelju moguće primijetiti kako se njezin autor odnosi prema jezičnim rješenjima koja nudi stara hrvatska glagoljična tradicija.

Mišković nudi mnogo vrijednih opažanja, koja su jako dobrodošla već za čitanje naredne rasprave u kojoj Vera Blažević Krezić obrađuje senjsko izdanje Meštrije od dobra umrtja iz 1506/1507. posebno prateći ulogu te knjige u visokoškolskoj nastavi povijesti hrvatskoga književnoga jezika, i kaže da je knjiga služila kao „lingvometodički predložak (ne samo) u visokoškolskoj jezično-povijesnoj nastavi“. Nastojala je i uspjela pokazati kako nam ta nevelika knjiga nudi važne spoznaje o načelnim smjernicama hrvatskoglagoljske književnojezične koncepcije, posebice novoga pozicioniranja hrvatsko-staroslavenskoga idioma u vremenu kada se oblikuje nova ljestvica hrvatskih književnojezičnih varijanata u 16. stoljeću. I sljedeća je rasprava posvećena početnici, sada jednoj iz 17. stoljeća, onoj koju je priredio Rafael Levaković 1629. godine. Taj izbor nije slučajan jer Levakovićeva početnica prethodi njegovim znamenitim izdanjima glagoljičnih liturgijskih knjiga koje je morao blaže ili jače prožeti istočnoslavenskim jezičnim osobinama. Sve te okolnosti autorica brižno oblikuje i podastire čitateljima, a na kraju imamo i latiničnu transliteraciju Levakovićeve početnice koju je on nazvao Azbukividnjak.

Tri rasprave o hrvatskim glagoljičnim početnicama na početku ove knjige obasežu preko 100 stranica, prava su mala knjižica o osobinama i važnosti najstarijih hrvatskih knjiga iz kojih su ljudi učili. Veliko je dostignuće ove knjige što rasprave jasno pokazuju da te stare knjige nisu služile samo za učenje čitanja, nego i kao pomoć svima koji su voljeli književnost i kulturu, i svima onima koji tragaju za različitim vrijednostima naših glagoljičnih tekstova.

Istočnoslavenizacija hrvatskostaroslavenskih
tekstova

Osamnaesto je stoljeće predstavljeno tekstom Vere Blažević Krezić Marko Japundžić o Mateju Karamanu i hrvatskim liturgijskim jezicima 18. stoljeća. U središtu je i dalje onaj proces koji je starija naša filologija zvala rusifikacijom hrvatskoglagoljskih knjiga, a novija to zove istočnoslavenizacijom, neki i ukrajinizacijom. Nastojanja Rima da se dođe do hrvatskoga liturgijskoga jezika izazvala su zanimljive i oštre polemike, a autorica nam pokazuje što je sve o tome pisao hrvatski franjevac Marko Japundžić (Drenovci, 1914), pa bismo mogli reći da je tako uvelike uključeno i dvadeseto stoljeće u razmatranja o novijim glagoljaškim vremenima. Japundžić je uvelike rehabilitirao Mateja Karamana, posebice u smislu njegove odlične naobrazbe mada je Japundžić jako kritički pisao o istočnoslavenizaciji hrvatskostaroslavenskih tekstova smatrajući taj proces tužnim razdobljem u glagoljaškoj povijesti.

Devetnaesto stoljeće bilo je vrijeme velikog napretka u istraživanju glagoljaških tekstova, kada srednjovjekovna glagoljaška tradicija postaje predmetom ne samo kulturoloških, nego i političkih rasprava, iako je sama svagdanja uporaba glagoljice u povlačenju. U knjizi koju prikazujemo prva je rasprava posvećena knjizi Ivana Radetića (Senj, 1835–Senj, 1914), profesoru teologije i klasične filologije. U prvom je planu njegova knjiga Predavanja o knjigi staroslavenskoj otisnuta u Senju 1896. Vrlo zanimljivo Radetićevo štivo koje nije imalo ambiciju posredovati nova znanja, nego usustaviti u ono vrijeme najbolje spoznaje paleoslavističke i paleokroatističke naravi da bi se pomoglo onima koji se u problematiku uvode, iskoristila je Vera Blažević Krezić da posreduje zanimljive spoznaje o sadržaju i strukturi nastave staroslavenskoga jezika u drugoj polovici 19. stoljeća, te da se ponovno osvrne na istočnoslavenizaciju hrvatskih glagoljičnih tekstova i nepravedno zaboravljenoga Radetića predstavi suvremenim istraživačima.

Posljednje dvije rasprave u knjizi u znaku su prepiske među važnim osobama hrvatskoga 19. stoljeća: prva nam nudi pisma Vatroslava Jagića Dragutinu Parčiću u vrijeme kada je Parčić radio na svome znamenitom glagoljičnom misalu i pokazuje kako je veliki naš filolog svjetskoga glasa djelotvorno i samozatajno pomagao Parčiću u rješavanju teških filoloških zadaća u pripremi Misala na hrvatskom staroslavenskom jeziku. Posljednja rasprava nudi prepisku između Parčića i Ivana Berčića i opet je riječ o reviziji glagoljičnih knjiga u 19. stoljeću, a sve te probleme ne iščitavamo samo iz znanstvene analize, nego i iz priređenih i ponuđenih nam originalnih pisama.

Knjiga koju prikazujemo lijep je uzlet hrvatske filologije, pokazuje da naš mlađi filološki naraštaj koji se posvetio istraživanju naše glagoljaške baštine ima osjećaj za otkrivanje nepoznatoga, svježinu u pristupu i da se oboružao filološkim i drugim znanjima potrebnima za uspješno obavljanje nimalo lakih zadataka. Fenomen glagoljaške hrvatske kulture i dalje inspirira istraživače, posebice one natprosječne. To mora radovati svakoga komu je kroatistika na
srcu.